ZABLJESNU „SJAJ SLOMLJENOG KRISTALA“
U svemu lošem uvijek ima i nešto dobro. To je upravo taj sjaj slomljenog kristala, sjaj koji simbolizira želju za životom i koji je najljepši i najjače svjetli onda kada je slomljen – svojim nam bljeskom on daje nadu i vjeru u bolje sutra, kaže Petrovska
U studenome 2011. godine izašla je iz tiska još jedna nova knjiga poezije u izdanju Zajednice Makedonaca u Republici Hrvatskoj, a pod pokroviteljstvom Savjeta za nacionalne manjine pri Vladi RH. Druga dvojezična zbirka pjesama „Sjaj slomljenog kristala (Сјајот на скршениот кристал)“ pjesnikinje Elizabete Petrovske bila je povod za njeno predstavljanje pred mnogobrojnom hrvatskom i makedonskom javnosti u Zagrebu, koja se održala 15 prosinca u velikoj dvorani Hrvatskog novinarskog društva uz potporu Zajednice, MKD-a „Ohridski biser“ iz Zagreba i Zbora novinara nacionalnih manjina pri HND-u.
O knjizi su govorili recenzenti prof. dr. Vasil Tocinovski i prof. Ognen Bojadžiski, pjesme je recitirala poznata dramska umjetnica Kostadinka Velkovska u instrumentalnoj pratnji flautistice Đulijane Alimoski, a program je vodila prof. Tinka Barbutov Krsteva.
U ime Zbora novinara nacionalnih manjina pri HND-u, predsjednica Marina Apostolovska je Petrovskoj zaželila uspješnu promociju, još mnogo novih stihova, ali i članaka u časopisu “Makedonski Glas”.
– Novi rukopis Elizabete Petrovske potvrđuje ono što znamo iz njezine prve, debitantske knjige, nagrađene nagradom „Stojan Hristov“ na Struškim večerima poezije u 2010. godini, međutim ona sada dolazi s novim stihovima, podjednako otpjevanim i na hrvatskom i na maternjem makedonskom jeziku, koji kroz njezine prepoznatljive teme i motive imaju zavidna odstupanja i estetske rezultate u novom pjesničkom pjevanju. Ovdje imamo dva tematska kruga, temu ljubavi i onaj drugi krug koji podrazumijeva misao, smisao, suštinu, odnosno jednu duboku ljudsku nit egzistencije. Petrovska je pjesnikinja koja gleda naprijed i korača ispred vlastitoga vremena. Ona nam želi reći da svijet može bez ikoga, čak i bez pjesnika, ali će onda on biti puno siromašniji, siv, monoton, bezličan … kao bez duše, bez onog zlatnog ključa koji otvara sva vrata, naglasio je u svom govoru prof. dr. Vasil Tocinovski.
Prof. Ognen Bojadžiski u svom je izlaganju rekao: – U svim zvjezdanim trenucima samo poezija ostaje kao najljepši dio ljudske intime. Upravo u pjesmama Petrovske, koje su tematski popraćene živopisnim slikama i poslovicama, želim naglasiti tu moć intime. Njezin prvi pokušaj, simbolički govoreći, bio je pokušaj slavuja da izađe iz kaveza. Danas je slavuj izašao i pjeva slobodno. No, iz ove se prekrasne knjige može osjetiti da slavuj nosi ožiljak. To je ožiljak života. Međutim, Elizabeta ima snage i hrabrosti predočiti nam ga, pretočiti u pjev, jer se poezija ne piše, nego pjeva. Ovdje se skriva i jedna velika duša koja je čista u sebi i duboko obojena s nostalgijom, bogatstvo prožeto u poeziji Petrovske, dajući joj jednu sasvim novu dimenziju, jer ona pjeva iz srca, iz spirita na dva jezika. Razlika u pjevanju Elizabete u njezinoj trećoj ili četvrtoj knjizi samo će se produbiti, jer je normalno da svaki pjesnik sazrijeva u duhovnosti i pobjeđuje vrijeme i prostor. Ona je uspjela spojiti nit nostalgije za zemljom drevnog sunca s jednom novom kulturom, novom domovinom, i s tim se ubraja među onim umjetniicima koji makedonsku i hrvatsku kulturu slave i obilježavanju kao mostovi u svom postojanju i za svoju budućnost.
Na kraju promocije, Elizabeta Petrovska obratila se gostima riječima: – Svjesna sam, da uz današnji ritam života ljudi imaju vrlo malo vremena za poeziju. Ona im se često čini imaginarnom, previše nerazumljivom, a katkada i nedorečenom… No činjenica je, da je poezija ipak dio našeg stvarnog, svakodnevnog života, ma kako on surov i težak bio. Zato ne treba promatrati život u njegovoj praznini, već u njegovoj raznolikosti, harmoniji i ljepoti. Poezija je ta koja treba slaviti život i radovati mu se, makar ona ponekad i zvučala sumorno, melankolično, depresivno… Jer, ona je samo izraz pjesnikovog emocionalnog stanja u određeno vrijeme i na određenom mjestu. Ali u svemu lošem uvijek ima i nešto dobro. To je upravo taj sjaj slomljenog kristala, sjaj koji simbolizira želju za životom i koji je najljepši i najjače svjetli onda kada je slomljen – svojim nam bljeskom on daje nadu i vjeru u bolje sutra.
Petrovska je zahvalila za ukazano povjerenje i odrecitirala nekoliko svojih stihova, a zatim su gosti nastavili druženje na prigodnom domjenku.
* * *
„Pjesme Elizabete Petrovske iz ove knjige poezije snažne su, no diskretne konvulzije. To su melankolični grčevi koji se od pjesnika prenose na svijet i od svijeta na pjesnika, čineći ih jedno: tužni subjekt i tužni objekt. Cijeli je svijet viđen kroz plamen sljepoće: svijet se ukazuje kao privid, mjesto laži, nevjere, usamljenosti i tuge. Kroz sve njezine pjesme odjekuje jedna tužna struna, koja kao da kaže – sramota me je što sam čovjek. Sramim se što dijelim svijet s lažnim prorocima, lažnim ljubavnicima, lažnim vrijednostima. Takva poezija nema druge alternative nego biti poezija-dijagnoza. Dijagnoza ne štedi nikoga, ali i ne ide bez rane. A na toj rani ne može se ništa drugo, nikakvo ljekovito bilje staviti – osim pjesme same…“ – dr. Venko Andonovski, sveučilišni profesor i književnik
* * *
„Najnoviji pjesnički rukopis Elizabete Petrovske suočava nas s rijetkim čitateljskim iskustvom: pjesme su stvorene i pretvorene na dva jezika (makedonski i hrvatski), pri čemu je nemoguće prepoznati koja je verzija „original“, a koja „prepjev“, koja je „prva“, a koja „druga“ verzija pjesničkog teksta. Stječe se dojam da pročitane zajedno pjesme stvaraju novu pjesmu. Napisane u vezanom stihu, što je danas rijetkost, pjesme Elizabete Petrovske i zvuče i znače i rastužuju i ohrabruju i uzrujavaju i umiruju i postavljaju bitna pitanja i nude moguće odgovore. U ovim pjesmama emotivnost i refleksivnost grade nerazlučivo jedinstvo, isto kao što pjesme u parovima grade makedonsko-hrvatske lirske diptihe…“ – dr. Vladimir Martinovski, sveučulišni profesor i književnik
