Mijački je vez posebno interesantan makedonski vez, u kojem možemo tražiti više elemenata starih kulturnih tradicija obzirom na veću očuvanost mijačke nošnje. Naime, stanovništvo nekoliko mijačkih sela, Oreše i Papradište (Veleško), Smilevo (Bitolsko) i Ehlovec (Kičevsko), koje je migriralo iz svoga matičnog područja Mala Reka još tijekom 18. stoljeća, zahvaljujući svojoj etničkoj žilavosti, očuvalo je do danas svoju bogatu vezenu nošnju skoro nepromijenjenu, a čijem je stvaranju i formiranju još prije mijačkih migracija bez sumnje prethodilo jedno relativno duže vremensko razdoblje.
U mijačkom vezu dominiraju linearno-geometrijski motivi u intenzivnoj crvenoj boji. Bogati alov i „kinatica“ – ažurirani vez, uglavnom je zastupljen na ženskoj nošnji, i to većinom raspoređen na rukavima i prednjicama – „partima“ košulje. Za neke ženske košulje tipični su bijeli vezovi u donjem dijelu, najčešće u ažurnoj tehnici s funkcijom spajajućeg šava, poznati kao „čikminja“ (Mijaci, Debarski i Struški Drimkol, Struško i Ohridsko polje, Gornja i Donja Prespa i Lerinska Reka).
