Makedonija je riznica špilja. Deset posto makedonskog teritorija nalazi se pod pećinama koje mame kroz bujnu vegetaciju. U Prilepskom području ima ih 30-tak dugih do 150 m, bogatih koloritnim oblicima i raznim vrstama ukrasa. Fantastičan izlet za istraživače, speleologe i avanturiste, ali zbog nepristupačnog terena i neprilagođenih špiljskih dvorana stagnira razvoj špiljskog turizma.
Jedna od najpoznatijih i najposjećenijih špilja u okolici Prilepa je špilja Ramnište. Nalazi se 15 km od Prilepa, između sela Krstec i Oreovec, na zapadnoj strani planine Kozjak, na nadmorskoj visini od 1100 m. Nije jako velika, ali je zanimljiva vodoravna špilja, koja nudi velike dvorane, uske kanale, špiljski dekor i životinje.
Stvorena je od ugljikovih konglomerata nataloženih iz Pelagonijskog jezera s pliocenskom starošću. Ima dva ulaza, tri dvorane, duboka je 22 m i duga 110 m, najduža na ovom području. Temperatura zraka u unutrašnjosti je 13ºC, a relativna vlažnost veća je od 80%. Često se osvjetljava za turističke posjete.
Duga prirodno izrezbarene ljepote, raznobojno nijansirana od bijele, crne, žute i crvene boje od mangana, kalcija i drugih minerala (stalaktiti, stalagmiti, bazeni i drugi). Karakterističan je stalagmit „Torta“ koji se nalazi na kraju špilje. Domaćini u špilji, najčešće su šišmiši.
Od dvorana posebno se ističe „Mladenkina soba“, koja je ispunjena rijetko lijepim bijelim figurama. Legenda kaže da su ovdje dolazili mladi ljudi koji nisu mogli imati djecu. Ostavljali su razne darove i novčiće, ali su i razbijali vrčeve i lonce. Vjerovalo se da će, ako se ovdje razbije zemljana posuda, biti plodnosti. U određenim danima, poput Duovdana, nosili su vrčeve s vodom i izvodili rituale za njihovo zdravlje.
Narodna predaja, koju prenosi Marko Cepenkov, govori o beskonačnosti podzemnih hodnika koji vode čak do Soluna. Do ovog otkrića došao je neki lovac koji je u davno doba sa svojim psom lovio u blizini špilje. Tjerajući zeca, pas je ušao u špilju i izgubio se. Unatoč lovčevoj potrazi, nije se pojavio. Tjedan dana kasnije, lovac se našao u nekoj potrebi u Solunu. Obilazeći luku na ušću Vardara, pronašao je svoga psa kojeg je izgubio u pećini.
„Tiha voda brege dere“, glasi narodna mudrost. Ono što je majka priroda stvarala stoljećima i tisućljećima, ta mistična podzemna ljepota, nikada nas neće prestati iznenađivati i oduševljavati.
