„Svatko zna kako se igra, ali malo tko zna kako ga igrati. Jer je teško, mučno, izvija se od muke i boli Makedonca-pečalbara, Makedonca-otkornatika.
Udarci na bubnju i pisak zurli. Strojni, ponosni muškarci polako formiraju krug. Orovodac s crvenim rupčićem u desnoj ruci daje znak da se igraorci uhvate za ruke. Oro počinje. Mirnim podizanjem desne noge i savijanjem koljena, počinje makedonska priča neprobola i muke, prkosa i nepokora…“
Teškoto oro smatra se jednim od najljepših i najtežih makedonskih ora. O njemu je mnogo napisano i mnogo govoreno, jer predstavlja važno djelo makedonskog glazbenog folklora. Zemljopisno, kao i nošnje u kojima se igra, potječe iz sjeverozapadne Makedonije (Lazaropole, Galičnik), na planini Bistra.
U osnovi potječe iz trenutaka kada pečalbari odlaze na rad u inozemstvo. Plesali su ga muškarci na kraju sela, gdje su se najbliži razdvajali prije no krenu na put prema nepoznatim iscrpljujućim radom u tuđini. No, s vremenom postaje himna, ne samo pečalbarstvu, već i svoj težini i gorčini prikupljeni u makedonskim dušama kroz bezbroj stoljeća ropstva.
Pleše se kao otvoreno oro u pratnji zurli i bubnja. Prvi dio, sa sporim tempom, izvodi se s teškim usporenim i odmjerenim koracima, koji se u drugom dijelu ubrzavaju. Tijekom plesa, naizmjenično se zamijenjuju koraci i skokovi.
Oro je bilo inspiracija mnogim umjetnicima kao pjesniku Blaže Koneskom za pjesmu „Teškoto“ i skladatelju Todoru Skalovskom za zborsku kompoziciju „Makedonsko oro.“
