Makedonska književna povijest započinje s osnovanjem Lesnovske i Ohridske književne škole u Ohridu u jugozapadnoj Makedoniji u 9. stoljeću pomoću Sv. Klimenta Ohridskog. Karakteristično za ovu književnu školu je jedinstvo jezičnih i pravopisnih crta te nastavak kirilometodske djelatnosti i tradicije. Pomoću Ohridske književne škole narod je pronašao svoj narodni, jezični i kulturni identitet.
Makedonski jezik potječe od praslavenskog jezika, odnosno staroslavenskog kojeg su koristili braća Sv. Kiril i Metodij. On je južnoslavenski jezik i oficijalni jezik u Republici Makedoniji. Jezik govori preko 3 milijuna ljudi u Makedoniji, Grčkoj, Bugarskoj, Albaniji i u makedonskoj dijaspori. Makedonistika je znanost koja proučava razvoj, pravopis i druge karakteristike makedonskog jezika.
Makedonska književnost (literatura) je termin koji obuhvaća pisana djela na makedonskom jeziku. Ona je podijeljena na tri velika razdoblja: stara književnost – od 9. do 18. stoljeća, nova književnost – od 1802. do 1944. i moderna književnost – od 1944. do danas.
U drugoj polovini 19. stoljeća za makedonske su škole bili izdani posebni udžbenici od Partenija Zografskog, Kuzmana Šapkareva i drugih. U njima je u osnovi bio stavljen makedonski narodni jezik i zato su ovi udžbenici odigrali veliku ulogu u buđenju nacionalne svijesti kod makedonskog naroda. Značajni doprinos u borbi za uporabu makedonskog jezika dao je Đorđi Pulevski, koji je 1880. godine pokušao izdati makedonsku gramatiku. Također, braća Konstantin i Dimitar Miladinovci, Rajko Žinzifov, Grigor Prličev i Jordan Hadži Konstantinov – Džinot pišu na makedonskom jeziku i bore se da se stavi u službenu uporabu u školama. Tu je i velikan Krste Petkov Misirkov s njegovim značajnim djelom „Za makedonckite raboti“, a kasnije i Kosta Solev Racin s knjigom „Beli mugri“.
Dana 2. kolovoza 1944. na Prvom zasjedanju ASNOM-a održanog u manastiru Sv. Prohor Pčinski, makedonski se jezik proglašava za službeni jezik makedonskog naroda.
