Radoviš, simpatični mali gradić u jugoistočnom dijelu Makedonije, krije mističnu ljepotu koja tiho osvaja svakoga tko zakorači na njegove ulice. Njegov šarm leži u krajolicima, povijesti, ljudima i životu koji pulsira iza svakog ugla. Sjedište je općine Radoviš i drugi po veličini u regiji. Smješten u podnožju planine Plačkovica, zauzima sjeverozapadni dio prostrane Strumičko-radoviške doline. Prostire se na površini od oko 4 km², na nadmorskoj visini od 380 m. Udaljen je oko 30 km od susjednih gradova Štip i Strumica.
U zoru, kada se sunce izdigne iznad Plačkovice, grad oživi sa zvucima prirode dok se miris svježine miješa s jutarnjom rosom, a krajolik se oboji toplim tonovima. Na sjeveru je Plačkovica, na jugu planina Smrdešnik, na sjeverozapadu nalazi se brežuljkasti dio područja Jurukluk ili Damjansko polje, a na jugoistoku se proteže ravnica Radoviške rijeke. Grad je bogat izvorima pitke i mineralne vode. Radoviška ili Stara rijeka te manje Sušica i Marlada prolaze kroz njega i u prozirnim vodama nose šapat iz prošlosti. Pod utjecajem umjerene mediteransko-kontinentalne klime, obiluje šumama hrasta, bukve i crnogorice, te je idealno mjesto za rekreacijski i sportski, lovni i ribolovni, seoski i arheološki turizam.
Legenda kaže da je srednjovjekovna kneginja slavenskog porijekla, Rada, živjela u tvrđavi iznad grada, čije ruševine i danas postoje. Kada je neprijateljska vojska napala tvrđavu s ciljem da je osvoji, stražari su primijetili napad i povikali za Radom: „Radooo, viš, Rado, viš.“ Tako je grad dobio ime Radoviš.
Centralni dio grada je poput živog muzeja. Stare kuće i ulice pričaju o vremenima kada je bio značajno regionalno kulturno, rudarsko i trgovačko-obrtničko središte, koje se prvi put spominje 1019. godine u Povelji bizantskog cara Bazilija II. Katedralna crkva „Sv. Troica“ u Radovišu jedna je od najljepših, najbogatijih i najukrašenijih autentičnih pravoslavnih crkava na Balkanu. Grad je poznat i po čaršiji, Starom mostu, „Etnološkom muzeju“, „Križu iznad Radoviša“, po duhanskoj, tekstilnoj i farmaceutskoj industriji te rudniku bakra „Bučim“, ali i po srdačnosti i gostoprimstvu mještana.
A kulinarstvo je još jedan dragulj vrijedan spomena. Samun, tatlija, nišpide, sazdrma, baklava, halva, kadinke, tučena sol od makovog sjemena, madžuni i ašure samo su neki od autohtonih specijaliteta koji radovišku kuhinju čine posebnom i privlače najveću pažnju posjetitelja.
